Trapezuntsko Carstvo, država u sjeveroist. Maloj Aziji, uz juž. obalu Crnoga mora (1204–1461). Pošto su križari 1204. osvojili Carigrad, unuci cara Andronika I. Komnena, Aleksije I. (1204–22) i David I. (1204–14), uspostavili su neovisno carstvo sa središtem u Trapezuntu (Trabzon), uzevši naslov Velikih Komnena i istaknuvši svoje pravo na naslijeđe Bizantskoga Carstva. Zahvaljujući snažnoj vojnoj i polit. potpori svoje rođakinje, gruzijske kraljice Tamare, uspjeli su u prvi mah zavladati crnomorskim priobaljem između Soteriopola (Borçka) i Sinope (Sinop) te se proširiti na Paflagoniju do Herakleje Pontske (Karadeniz Ereğli). No nakon poraza koje su im nanijeli nikejski car Teodor I. Laskaris i Seldžuci, Nikeja im je otela paflagonijske gradove (do 1206), a Seldžucima su 1214. ustupili Sinopu. U prvoj pol. XIII. st. trapezuntski su carevi nadzirali i juž. obalu Krima s Hersonezom. Car Andronik I. (1222–35) suzbio je Seldžuke, a Emanuel I. (1238–63) priznao je vrhovništvo Mongola i vjerojatno uz njihovu pomoć preoteo Sinopu (1245–65). Pod Ivanom II. (1280–84., 1285–97) postignut je 1281–82. sporazum s Bizantskim Carstvom. Najveći je gospodarski i kult. procvat Trapezuntsko Carstvo doživjelo pod Aleksijem II. (1297–1330). Pošto su provale Turkmena 1340–55. i unutar. nemiri znatno oslabili državu, Aleksije III. (1349–90) stabilizirao je prilike, učvrstio granice i povezao se s turkmenskim emirima. Emanuel III. (1390–1416) priznao je vrhovništvo Timura, no sve je veća bila opasnost od Osmanlija, koji su 1442. i 1456. napali Trapezunt. Napokon je Carstvo palo 1461., kada je posljednji car David II. (1459–61) predao prijestolnicu, koju su opsjedale čete osman. sultana Mehmeda II.
